Paraziti
... a mi, jadni, mali, i neupuceni srednjoskolci od pre par godina, imali smo tek dvolitre i devojcice koje su bile zaljubljene u nas zbog nas. Sramotno. Nismo vozili Mercedese sa aluminijumskim felnama jer smo, igrom slucaja, imali samo roditelje, bez ikakve zelje da ulazu u nas vise od ljubavi i 200 dinara dzeparca koji smo trosili na plavi Memfis, recimo. Dakle, mi takvi, nismo imali nikakve sanse da za instasram i tajmslajm budemo uslikani u nekoj eminentnoj kafani ''Dva i po burenceta'' sa tatinom crvenom novcanicom na celu violiniste romske nacionalne manjine. Kakva steta! Nas su, bre, na maturu vozili ocevi, zamislite tu neprijatnost. Za punoletstvo se ne bi ni setili da trazimo motor od par hiljada kubika, a na letovanja smo, uglavnom, isli porodicno. Dosadno, znam. Preko raspusta smo radili u kladionici ili kaficu, glupaci. Koliko bi samo fino bilo da nismo mrdnuli dupetom, sem kad trosarimo ocev novac koji zaradjuje grbaveci se od sedam do tri. Jos to onako ozvanicimo i podelimo GPS-om. Nama bi mozda bilo isprazno i neprihvatljivo da se razmahujemo stvarima koje nicim sem cinom rodjenja nismo zasluzili. Radije smo trosili tatine zivce nego tatine pare. Utopisti... Ali to je tako, neko vremenom postane domacin, a neko trazi domacina... Jebeni paraziti.